Ovako je izgledala nestašica kafe u Jugoslaviji 1982. godine

U saradnji s Yugopapirom Index.hr donosi tekst iz 1982. koji opisuje kako se rješavao problem nestašice kafe, najpopularnijeg napitka u Jugoslaviji.

April 1982: Ako kafe ne bude dovoljno, šverceri će se nastaviti bogatiti kao što sada čine: domišljati bečki šverceri pakuju kilogram kafe u vrećice od pola kilograma, a jedan je čak otvorio jedinstvenu agenciju na svijetu “za slanje kafe ugroženim Jugoslovenima”…

Crna kafa je naš poveći crno-bijeli problem. Da deviza nema i da kafe nema, to je jasno. Sve ostalo što se događa s kafom mnogo je manje ili nikako nije jasno.

S kafa-problemom rvaju se republičke i savezna vlada, političari, ekonomisti, trgovci, carinici, poštari i policajci. Kafa doživljava tužnu sudbinu svih traženo-deficitarnih proizvoda.

Zato nije nimalo čudno što su sredinom prošlog mjeseca novine na prvim stranicama, a televizija u udarnom terminu, oglasile da je poslije dugog usuglašavanja i s tromjesečnim zakašnjenjem potpisan Društveni dogovor o snabdjevanju jugoslovenskog tržišta proizvodima od posebnog interesa.

Na toj listi, kako se naziva i “prioritetnom listom”, uz brašno, meso, limun, stočnu hranu i neke druge proizvode, našla se i kafa.

Biće je u cijeloj zemlji ili nigdje

Hoće li Dogovor eliminisati nestašicu kafe ili će se nestašica samo ravnomjerno rasporediti po glavi stanovnika svake republike i pokrajine? U Saveznom sekretarijatu za tržište i cijene su nam na ovo pitanje dali sljedeći odgovor:

“Društveni dogovor ne može djelovati kao čarobni štapić na snabdijevanje tržišta. On treba ublažiti dosadašnju situaciju i onemogućiti praksu da kafe ima u jednoj, a nema u drugoj republici.

Dogovor znači da će ubuduće snabdijevanja biti podjednaka – kafe će biti u cijeloj zemlji ili je neće biti nigdje. Znači i nestašice će biti ravnomjerno raspoređene.

O tome brinu republički i pokrajinski SIZ-ovi za ekonomske odnose s inostranstvom, koji imaju i tačne podatke o potrebama tržišta za kafom. Potpisivanjem Dogovora oni su se obavezali da osiguraju devize i to onako kako im najbolje odgovara.

Jugoslovenske potrebe iznose oko 60 hiljada tona kafe godišnje, a realno je očekivati da se osiguraju devize za uvoz 50 do 54 hiljade tona, što, ipak, znači dobru snabdijevenost tržišta.

U Saveznom sekretarijatu za tržište i cijene dodaju i to da se osiguravanje deviza za kafu ne može posmatrati odvojeno od cjelokupnog jugoslovenskog izvoza, a preduslov je izvor deviza, za uvoz i drugih deficitarnih proizvoda. Na pitanje hoće li Dogovor smanjiti šverc kafom dobili smo ovaj odgovor:

“Logično bi bilo pretpostaviti da ravnomjernije i bolje snabdijevanje utiče i na smanjenje “švercerske aktivnosti”. Ako kafe bude u prodavnicama, zašto bi je neko “na crno” plaćao dvostruko skuplje.

Kako trgovci tumače ovaj društveni dogovor? Milorad Rađenović, generalni direktor “Centroproizvoda”, našeg najvećeg prerađivača kafe, kaže:

Austrijsko trgovačko podzemlje

“Za nas Dogovor u svakom slučaju znači: ravnomjernost snabdijevanja i ravnomjernost nestašica. Ne znam hoće li biti dovoljno deviza za kafu, ali jedno znam: za uvoz 60 hiljada tona kafe, potrebno je 180 miliona dolara.

To nije ni jedan posto cjelokupnog jugoslovenskog uvoza, a društvu kroz poreze donosi 2.200 milijardi starih dinara, što nisu zanemariva sredstva, pa ako se ta sredstva ne osiguraju od kafe, moraće iz nekih drugih izvora. Zato se i nadam da će deviza biti”.

Na isti način Rađenović tumači i šverc kafom. Na neki način to je udar na budžet, društvenu kasu, jer od svakog kilograma kafe društvo ubire 308 dinara porez. Pošto kafe nema, ta sredstva odlaze u švercerske džepove, i to mnogo veća, jer se na crno kava prodaje i po 1200 dinara!

Šverc ili podzemna trgovina kafom postao je zaista veliki biznis. U njemu ne učestvuju samo naši građani. Trgovina kafom i osiguravanje jugoslovenskih građana postali su predmetom interesa italijanskog i austrijskog trgovačkog podzemlja.

U bečkoj Dresdner Straße postoji prodavnice kafe specijalizovane za Jugoslovene. Čim je stupio na snagu carinski propis da građanin SFRJ ne može uvesti više od 750 grama kafe, domišljati trgovci su se dosjetili. Počeli su kilogram kafe pakovati u vrećice s oznakom od pola kilograma!

To se postiže vakuum-pakovanjem i presanjem mljevene kafe. Naravno, carinici ne mjere svaki paket posebno, pogotovo kad na njemu vide propisno naznačenu težinu. Ta ista kafa šalje se i poštom i voz prolazi kao i onaj iz Trsta, Graza, Soluna…

Ili sljedeći primjer.

Na bečkom Mexikoplatzu jedan naš dovitljivi i trgovački obdareni zemljak otvorio je agenciju, valjda jedinstvenu u svijetu, za slanje kafe “ugroženim Jugoslovenima”.

Biznis cvjeta i ovdje se čeka red. Uplatite recimo 12 kilograma kafe, date adrese vaših rođaka i kafa stiže poštom bez teškoća!

Naravno, plaćate pune poštanske troškove, pakovanje i trud agencije da vam na kućni prag pošalje dragocjenu kafu. Ova poštanska transakcija odlično funkcioniše, a ko ne vjeruje može se uvjeriti na beogradskoj Pošti br. 2, kod Željezničke stanice. Poštari su jednostavno zatrpani kafom”.

Izvor: Index