Kasno jedne večeri u leto 1970. okrenuo sam se na stranu i pitao djevojku koja je ležala pored mene želi li se udati. “Razgovarat ćemo o tome ujutru”, rekla je. – Sad moram spavati.
Ujutro je rekla da vjenčanje nije dobra, a zapravo čak i vrlo loša ideja, ali da se ipak slaže.
Bila je u pravu: bila je to loša ideja. Mlada žena Tabitha Spruce još nije završila studije. Ja sam diplomirao, ali nisam mogao dobiti posao učitelja. Radio sam u industrijskoj praonici, zarađujući platu malo iznad granice minimalca. Imali smo studentski zajam, bez štednje i povlastica. Imao sam dva para donjeg rublja, dva para traperica, par cipela i problem s pićem.
Imali smo to na umu prilikom postavljanja datuma: 2. Januara 1971. godine. Te jeseni ušli smo u autobus od Starog grada, u kojem smo živeli I posli do dela grada, gdje se nalazila poznata Dazeova zlatara.
Tražili smo da vidimo najjeftiniji set od dva vjenčana prstena koji je bio u prodaji. Uz prekrasan, profesionalni osmijeh, prodavac nam je pokazao par tankih zlatnih krugova od 15 dolara. Izvadio sam novčanik i platio. U autobusu na putu kući rekao sam:
“Kladim se da će nam ostaviti zeleni trag na prstima zbog niskog kvaliteta I mogucnosti rdjanja posle par godina.” Tabby,moja buduca zena , odgovorila je: “Nadam se da ćemo ih nositi dovoljno dugo da to saznamo.”
Desetak dana kasnije, stavljali smo ovo prstenje jedno drugome na prste. Odijelo koje sam obukao bilo mi je preveliko – posudio sam ga od zeninog brata – i sam Jerry Garcia bio bi ponosan na moju kravatu. Moja nova supruga bila je odevena u plavoj vencanici koja je nekoliko mjeseci ranije sluzila za vjenčanje njezine prijateljice. Bila je prekrasna i na smrt uplašena.
Vozili smo se u mom starom autu. Svo vrijeme palcem sam dodirivao prsten na prstu lijeve ruke.
Nekoliko godina kasnije, tri? pet? Dok je Tabbi prala sudove, prsten joj je skliznuo s prsta i upao u odvod. Iščupao sam odvodni čep, pokušavajući ga pronaći, ali u mraku sam našao samo snalu za kosu. Prsten je nestao.
Tada bih već mogao kupiti umjesto njega novi, elegantniji, ali ona je i dalje briznula u gorke suze zbog gubitka prvog pravog prstena. Nije koštao ni osam dolara -ali za nju je bio neprocjenjiv.
Život me je dobro provukao po pitanju moje karijere. Napisao sam bestselere i zaradio milione dolara. Ali ovaj jeftini prsten nikada nisam skinuo s svoje leve ruke od dana kad ga je moja žena drhtavih usana i ruku i blistavih očiju stavila. Znam, znam, zvuči kao country pjesma. Ali u životu se to često dogodi.
Prsten služi kao podsjetnik na to kako smo tada živjeli: maleni stan, slabo funkcionirajući šporet i bučni hladnjak, škripave podne daske, ulična buka noću i poster iznad sudopere na kojem je pisalo: PRIJATELJU MOJ, NEMAM VISE SNAGE….
Prsten vas tera na razmišljanje o budućnosti, setite se što smo imali (gotovo ništa) i što smo bili (jednostavno siromasno mladi ljudi). Ne dopušta vam da zaboravite da cena stvari i njena vrednost nisu JEDNO TE ISTO!
Prošle su 42 godine, a na prstu gde je prsten još uvijek nema zelenog traga od nosenja….
Stephen King
Ko je Stiven King?
Stiven King (Stephen King) je u Njujork Tajmsu najprodavaniji pisac koji je stekao ime u žanrovima kao što su horor i fantazija sa knjigama „Keri“ (Carrie), „Isijavanje“ (The Shining) i „IT“. Većina njegovih radova je adaptirana za film i televiziju. Stiven King je rođen 21. septembra 1947. godine u Portlandu u Mejnu .
Diplomirao je na Univerzitetu u Mejnu i nakon toga je radio kao nastavnik dok se je pronalazio kao pisac. Živi i radi na relaciji Florida – Mejn. Pisao je i pod pseudonimom Ričard Bahman. Njegov prvi horor roman „Keri“ je bio veoma uspešan.
Tokom godina, King je postao poznat po naslovima koji su bili komercijalno uspešni a ponekad i priznati od strane kritičara. Njegove knjige su se prodale u više od 350 miliona kopija širom sveta, te su adaptirane za brojne uspešne filmove.
(Preuzeto sa FB Dejan Lazovic)